Protagonisti narativa o detuđmanizaciji, i zdesna i slijeva, kao jedan od dokaza u prilog svojoj tezi navodili su i moju politiku prema nacionalnim manjinama, osobito prema srpskoj, i različito su je vrednovali.
Već na samom početku prvog mandata, u prosincu 2003., čuli su se prigovori s desnice predvođene HSP-om na činjenicu da sam u parlamentarnu većinu uključio i osam zastupnika nacionalnih manjina. Manje im je pritom smetalo petero zastupnika ostalih manjina, a mnogo više tri zastupnika iz redova srpske.
Na probleme u samom HDZ-u nisam nailazio jer smo u načelu na forumima stranke to bili raspravili. Stranka je prihvatila moje razloge i obrazloženja. No, izvan stranke, onkraj prostora koji je politički pokrivao HDZ, nije bilo razumijevanja za takvu politiku pa su je odmah označili kao otklon od Tuđmanove proglasivši je procesom detuđmanizacije.
Premoćno najjača stranka
Potvrdu za takvu svoju ocjenu pronalazili su u našem konzistentnom ponašanju i odnosu prema predstavnicima manjina, napose u javnoj dimenziji tog ponašanja i odnosa. Najprije, u činjenici da sam poslije izbora u studenome 2003., kad se vidjelo da smo sa 66 osvojenih zastupničkih mjesta u Saboru premoćno najjača stranka i da će mi predsjednik Mesić morati dati mandat za sastavljanje Vlade, odmah počeli pregovore s HSLS-om, DC-om, HSU-om, ali i paralelno sa SDSS-om i pojedinačno s ostalih pet zastupnika manjina te osobito u činjenici da sam SDSS tretirao kao ravnopravan ostalim budućim partnerima. Nečuveno za ekstremnu desnicu.
Da s takvom manjinskom politikom mislimo ozbiljno, vidjelo se već koji dan poslije prisege moje Vlade u Saboru. S nekoliko prijatelja iz vodstva stranke, i s našim suprugama, otputovao sam u Istru na susret s talijanskom manjinom te u Umagu i ostao na dočeku nove 2004. godine. Na sastanku s tridesetak dužnosnika Talijanske unije i njihovim zastupnikom u Saboru Furijem Radinom obratio sam im se i razgovarao na talijanskom, što je izazvalo nemalo oduševljenje nazočnih. Mnogima među mojim kritičarima to je bilo previše. Razumio sam njihovu bojazan.
Istra je bila Hrvatskoj otimana, a određeni se krugovi u Italiji ni do danas nisu oslobodili ideje koja je doživjela povijesni poraz. Istra je hrvatska i to će ostati. Ona je hrvatska koliko je hrvatski i Zagreb, Vukovar, Dubrovnik, Split, Beli Manastir, Čakovec itd. Osobito je važno napomenuti da je hrvatski antifašistički pokret, da su partizani pod vodstvom Josipa Broza Tita u Drugom svjetskom ratu, još 1943., donijeli povijesno važnu odluku o ponovnom sjedinjenju Istre s matičnom zemljom Hrvatskom. Važna u cijelom ovom surječju jest i politika najjače stranke na poluotoku, Istarskog demokratskog saveza (IDS), koji svoju županiju vidi kao nedjeljiv sastavni dio Hrvatske i u vezi s tim nikad kod njih nije bilo spora.
Odjeknulo u javnosti
Činjenica je da je moj prvi odlazak iz Zagreba u svojstvu premijera baš u Istru te sastanak s talijanskom manjinom, pa s istarskim županom i doček Nove godine sa suprugom i prijateljima u Umagu, u cijeloj našoj javnosti snažno odjeknuo.
Pravi je šok, međutim, tek slijedio. U predvečerje pravoslavnog Božića 6. siječnja 2004. otišao sam ponovno sa suprugom – čime sam, uz političku, naglasio i građansku dimenziju posjeta – te s predsjednikom Sabora Vladimirom Šeksom, ministrom kulture Božom Biškupićem, zastupnikom Marijem Zubovićem te njihovim suprugama na primanje Srpskog narodnog vijeća (SNV). Prije tog posjeta ni jedan hrvatski premijer ni predsjednik države (a ni predsjednik Sabora) nije išao na takva primanja. Bio sam toga svjestan i znao sam da ću razbiti tradiciju ignoriranja te manifestacije kao što sam bio siguran da ću tim odlaskom ustanoviti novu praksu, a to mi i jest bio jedan od ciljeva.
U neuglednoj prostoriji tipičnog zagrebačkog hinterhofa u centru grada skupili su se tradicionalni čestitari, društvo u kojem nije bilo hrvatske političke i društvene elite, osim ako nisu bili pripadnici hrvatskih Srba. Rijetki su bili predstavnici izvan tog kruga, a takvi uglavnom iz nevladinih udruga. Iz establišmenta je bio samo zagrebački gradonačelnik Bandić.
Ovo naglašavam zato da bi se mogla pojmiti nevjerojatna promjena koja se zbila nakon što sam u svojstvu premijera stigao na prijam te 2004. i svojom čestitkom „sretan Božić, Hristos se rodi“ zapravo učinio samo očekivanu, potpuno normalnu civilizacijsku gestu, ali koja je za naše društvo imala učinak atomske bombe. Iz nepotrebne ilegale, iz geta, izvučena je jedna skupina našeg društva, hrvatski pravoslavci i Srbi, i dano joj je pravo javnosti. Otad se i sama manifestacija, taj tradicionalni božićni prijam SNV-a, preselila na uglednu adresu, u Novinarski dom, a dolazak na nju postao je must hrvatske političke i društvene elite. Ta je selidba bila vanjski znak dovršetka onoga što sam započeo u siječnju 2004.
Pravoslavni vjernici i ostali Srbi u Hrvatskoj doživjeli su tu gestu kao oslobađanje i pravo na javnost svoje drugosti i drugačijosti. Poslije sam u različitim prigodama, primjerice, u Ravnim kotarima, ali i drugdje, doživljavao mnoge iskaze zahvalnosti, osobito onih starijih koji su u tipičnoj maniri naših ljudi iz ruralnih sredina pretjerivali u svojim hvalospjevima pridajući mi nazive i epitete koje ću ovdje izostaviti. Bio sam uvjeren, kao što sam i danas, da su manjine kao integralni dio hrvatskog društva i države naša prednost, a ne teret i – ako se hoće – naše bogatstvo, a ne prijetnja ili ugroza, pa sam tu antitezu i uveo u javni govor, što je potom postalo opće mjesto i vrlo frekventna figura u istupima naših političara.
Danas je „Hristos se rodi“ potpuno depolitiziran, očišćen od svake ideološke primjese i u istom je rangu s bilo kojom blagdanskom čestitkom vjernicima drugih vjeroispovijest.
Takva manjinska politika koja je emancipirala dotad getoizirani i ratom istraumatizirani govor o manjinama kao važnom i ravnopravnom segmentu hrvatskog društva i koja ih je koalicijskim sporazumima 2003. uključila u vladajuću većinu imala je svoje učinke, redom pozitivne i korisne za zemlju i stranku kojoj sam bio na čelu, a i u međunarodnoj zajednici. Njome je bila skinuta stigma s HDZ-a koja je, kao i u pitanju suradnje s Haaškim tribunalom, bila velik politički teret. Želim, međutim, naglasiti da mi taj aspekt, premda vrlo važan, u ovom slučaju nije bio i prioritetan. Njega sam, dakako, imao na umu kao i već spomenuto pitanje suradnje s Haagom, ali mi je prije svega bilo važno normalizirati stanje u zemlji u svezi s nacionalnim manjinama. Tako je i bilo.
VL vec 2 tjedna promovira ovog kriminalca. Stvarmo bi bilo lijepo znati tko to placa.